"Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka."
(Ps 119, 105)

Motivacija za posvetiti vrijeme Gospodinu

Mladen Banović, Zagreb

---

Kroz 2017. i 2018. sam sudjelovao u nekoliko ciklusa e-duhovnih vježbi. Od prvih vježbi sam primijetio da je njihov glavni naglasak na razvijanju osobnog odnosa s Gospodinom. Iako sam svjestan da je taj odnos potrebno svakodnevno razvijati, živeći u svijetu nije mi uvijek jednostavno pronaći za to dovoljno motivacije i vremena. Kroz adventske e-duhovne vježbe sam uvijek osjećao motivaciju za posvetiti vrijeme Gospodinu te su mi stoga bile od velike koristi. 

Osim toga, adventske vježbe su mi pomogle u razmatranju otajstva osobnog života i otajstva drugih. Izdvojit ću dva primjera iz tih vježbi.

"Tko si ti? Što bi odgovorio na ovo pitanje? Kako bi izrekao sebe? Bi li rekao svoje ime i prezime, datum rođenja i ono čime se baviš? Zar te to određuje? Zar si to ti? ... Roditelji su željeli dijete, a dobili su tebe. Dobili su osobu. Bog im je dao tebe! On je u tebe prilikom tvog začeća udahnuo besmrtnu dušu. Zato si bogoobličan, stvoren na Božju sliku. To si ti. Ti si dragocjeno Božje stvorenje. To je ono što te određuje."

Ovo su tako olakšavajuće, rasterećujuće, ozdravljujuće riječi. Najvažnije što me određuje je to da sam dragocjeno Božje stvorenje. Samo to. Nikakve moje zasluge nisu potrebne da bi me odredile. Niti me mogu bolje odrediti. Ali još bolje - ni moji me grijesi ne određuju. Ni moje mane, ni slabosti, ni neuspjesi. To je sloboda koju nam Bog daje.

Toliko puta olako pomislimo da nam netko ne treba. Neka nam ove riječi budu vazda pred očima.

Hvala Bogu za sve ljude koji nam svojom žrtvom omogućuju ove vježbe.

Moje srce gori!

Marija Zelenika, Široki Brijeg

---

I marijanske duhovne vježbe koračala sam s vama, sa svima onima koji su osjetili želju i potrebu za duhovnom snagom u ovim vrućim ljetnim danima. I sada na kraju tog hoda želim podijeliti s vama svoje iskustvo.

Toliko puta se pitam: „Bože, koristim li ja talente koje si mi darovao? Koji su uopće moji talenti?“ Prebirem po svom životu i tražim nešto veliko, nešto posebno, neki dar koji bi prepoznala kao dar od Boga za druge i ne prepoznajem ga. To pitanje me toliko puta zaokuplja i muči ali ja odgovor ne nalazim. Tražim nešto "veliko" i na kraju shvatim da možda moj dar nije ništa naizgled veliko.

Hodeći s Marijom ovih deset dana vidim kako je Marija bila velika u malim stvarima. Ona se znala smijati, radovati, znala je paziti na Isusa kad je bio malo dijete, ona ga je čuvala. Marija je pravila ručak, s puno ljubavi. Marija je putovala, pouzdala se u Boga, ona je i plakala, bila je i tužna, Marija je imala prijatelje, rodbinu, muža. Marija je živjela svaki dan punim plućima, jednostavno i ponizno. 

Ja možda neću promijeniti svijet, možda neću pisati romane ili pjesme koje će nadahnuti druge, možda neću učiniti ništa veliko u svom životu ali imam obitelj, imam muža, prijatelje, nećake, rodbinu... Svaki dan kuham ručak, kuhat ću ga s ljubavlju. Želim dobiti dijete, čekat ću ga strpljivo, do tada ću rasti sa svojim mužem. Ako treba pomoć mami ili svekrvi napravit kolač, to ću učiniti bez prigovaranja i s osmijehom. Igrat ću se s nećacima iako mi je vruće, jer znam da oni više vole to nego da se dosađuju gledajući crtiće. Popit ću kavu s dragom prijateljicom i s njom razgovarat otvoreno i srčano. U svemu tome, moje srce gori. To su moji talenti! To su moji darovi i tu me Bog treba. Možda će me sutra zatrebati još negdje. Ja ću bit tu i osluškivat ću gdje On treba mene. 

Meni je u ovom hodu posebno lijepo bilo moliti Tihu krunicu, nekako sam tada osjećala najviše da je Marija sa mnom što sam god kroz dan radila. Vama dragi fratri hvala što puštate da vas Bog vodi. Hvala vam što svim srcem ljubite svoj poziv. Hvala vam što koristite talente koje vam je Bog dao, da bi i nas poveli bliže Njemu.

Ohrabrenje. Pomirenje. Radost. Strpljenje.

Dijana Šmidlehner, Velika Gorica

---

Ja sam trudnica Dijana. Moj suprug se zove Tomislav. Imamo tri djevojčice i radosno iščekujemo rođenje seke Rite. Toliko se toga divnoga dogodilo kroz ovu korizmu. Prvo sam željela obaviti duhovne vježbe, ali kako – pomislila sam. No dobri Bog se pobrinuo za mene i darovao mi predivnih 40 dana.

Korizma mi je ranije bila dosta tužno vrijeme, nekako s grčem. Kao neko odricanje u muci. A sada – divota, radost u svemu. I trpljenje i križ se radosno prihvaća Pokušat ću se podsjetiti, tj. pročitati i ono što sam ja pisala i ono što ste Vi pisali. Prva čitanja su bila u suzama radosnicama. Koja milost! Sažeto, moje iskustvo korizmenih e-duhovnih vježbi bilo bi: Ovo je bilo jako lijepo, milosno, putovanje, iako nisam išla daleko na put! Ohrabrenje. Pomirenje. Radost. Strpljenje. Učvršćivanje vjere. Puno milosti. Još se puno toga treba slegnuti. Misli, čitanja – sve je bilo predivno. Radovala sam se svakom novom danu i iščekivala sam što će sutra, tj. danas biti tema. Naslovi su uvijek bili zanimljivi.

Svaki se tjedan razlikovao i točno se vidi kako nas je Bog sve stvorio različite. No sve je imalo svoj smisao i sve je bilo vrlo jasno, bez glavobolje kako nešto shvatiti. Svakako želim i dalje sudjelovati u e-duhovnim vježbama. Želim bolje upoznati Isusa, Mariju, sebe. Želim biti zdrava duhovo i duševno i truditi se biti najbolja supruga, mama, kćer, prijateljica, sestra i čovjek. I drugima koji još ne poznaju Krista, pokazati put k Njemu.

Zahvaljujem dobrom Bogu na Vašim životima i što ste sada na našem životnom putu. Nosimo Vas u srcu i zahvaljujem na svemu što ste činili za mene. Hvala Vam još jednom i neka Vam dragi Bog bude nagrada! Kao majka i sestra Vas blagoslivljam!