"Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka."
(Ps 119, 105)

Motivacija za posvetiti vrijeme Gospodinu

Mladen Banović, Zagreb

Kroz 2017. i 2018. sam sudjelovao u nekoliko ciklusa e-duhovnih vježbi. Od prvih vježbi sam primijetio da je njihov glavni naglasak na razvijanju osobnog odnosa s Gospodinom. Iako sam svjestan da je taj odnos potrebno svakodnevno razvijati, živeći u svijetu nije mi uvijek jednostavno pronaći za to dovoljno motivacije i vremena. Kroz adventske e-duhovne vježbe sam uvijek osjećao motivaciju za posvetiti vrijeme Gospodinu te su mi stoga bile od velike koristi. 

Osim toga, adventske vježbe su mi pomogle u razmatranju otajstva osobnog života i otajstva drugih. Izdvojit ću dva primjera iz tih vježbi.

Toliko puta olako pomislimo da nam netko ne treba. Neka nam ove riječi budu vazda pred očima.

Hvala Bogu za sve ljude koji nam svojom žrtvom omogućuju ove vježbe.

Tri sestre zajedno u e-duhovnim vježbama!

s. M. Tarzicija, s. M. Edith i s. M. Stanka, Družba sestara naše Gospe

Naša mala zajednica na službi u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji obaviještena od prijatelja (s. Jacinta i gdja. Katarina) o pripremi za svetkovinu Duhova, kroz e-duhovne vježbe, radosno je dočekala takvu duhovnu ponudu. 

Naša najmlađa članica, (s. Stanka) predložila je da bismo mogle zajednički obavljati e-duhovne vježbe u večernjim satima i završiti razmatranje s Povečerjem. U to vrijeme obično se sastajemo na večeru i rekreaciju, a poslije toga molimo časoslov. Imamo zajedničku  molitvu tijekom dana, kao i sv. Misu, ali večeri su nam opuštenije za osvrt na dan kada sabiremo, izmjenjujemo te darivamo Bogu i jedna drugoj ono što smo kroz dan doživjele i primile. 

Iz dana u dan ponirući u tekstove e-duhovnih vježbi osjećale smo kako se događa zajedništvo misli i želja, zahvale i molitve. Naime, to je vrijeme kada se i naša Družba pripremala za Generalni izborni kapitul. Čekalo nas je puno neizvjesnosti i odgovornosti. E-duhovne vježbe su nam pomogle da uz naše redovite molitve još dublje i jače doživimo potrebu prepuštanja Bogu i prihvaćanje Njegove volje. Jačalo je naše pouzdanje da nas neće ostaviti „kao siročad“ (Iv 14,18) nego će pronaći novi put za naše korake i odgovore u potrebama današnjeg vremena. 

Osobito smo doživjele snagu i silu Odozgor kada smo dlanove svojih ruku okrenule prema „Nebu“ odakle nam dolazi svako moguće dobro. Molitva i pjesma bile su izraz jedinstvene želje: „Pred Njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!“ (Ps 62,9)  Tada smo spontano molile i svjedočile o svemu što nam je učinio Gospodin kroz e-duhovne vježbe. Radošću je bilo ispunjeno naše srce, a onda i naša zajednica. Osjećale smo olakšanje pred svim što nas očekuje i s povjerenjem u Ljubav, koja sve vodi, krenule smo na naš Generalni kapitul. Bogu hvala uz „porođajne boli“, ali ne bez Duha Božjega sagledale smo stanje naše Družbe, izabrale Vrhovnu upravu i zakoračile u novo četverogodište. Naša zajednica sve jače osjeća potrebu oslonjenosti na Božju Riječ koja nam pomaže da zaista, tu gdje jesmo, budemo „sol zemlje i svjetlo svijeta.“ (Mt 5, 13,14)

Jednostavno sam se prepustila Bogu

N.N.

Dragi fratri!

Imam želju pisati vam. Pratim vas već dugi niz godina putem aplikacije, nekad e-maila, a bilo je tu i susreta na misama u Pazinu pa i u Masnoj Luci 2022. na duhovnim vježbama: Molitva u pokretu.

Ove su me vježbe zaista probudile kao što im nosi naslov: Probudi se, ti što spavaš! Bog me probudio iz „mrtvih“. 

Početak vježbi započela sam u bolnici i to mi je zaista bilo kao spas, nada, prava nada u prvom tjednu došašća, nada da će sve biti dobro. Bilješke su mi ispočetka  bile šture, nisam uspjela pisati. Naime, dobila sam autoimunu bolest trombocitopeniju i to mi je bila druga hospitalizacija unutar 14 dana. Budući da sam i mama 15-mjesečnog dječaka, dodatno me stresla činjenica da moram biti u bolnici.  Stoga, u svojoj nemoći, panici, strahu od smrti i ostalih manjih i većih strahova koji su me obuhvaćali, ja sam se jednostavno prepustila Bogu i svaki sam dan s vama čitala, slušala Božju riječ i molila.

Iz tjedna u tjedan u meni je rasla vjera da će sve biti dobro, da se ne bojim, da me Bog čuva i vodi. Doživljavala sam tjedne Mira, Radosti i Ljubavi u njihovoj punini. Napokon sam spoznala da sam izgubljena ovca i da me Bog traži. Nikad nisam osobno doživjela tu prispodobu, ali u bolnici mi je došlo prosvjetljenje da sam ja ta izgubljena ovca i da On, zamisli samo, On svevišnji ide tražiti svoju izgubljenu ovčicu. Koje li milosti! Nevjerojatno!

Kako su se vježbe primicale kraju puno više sam pisala te mi je drago imati te bilješke koje si trebam ponavljati svaki dan ili svako toliko da ne zaboravim. Stavit ću ovdje nekoliko bilješki, rečenica koje su mene dotaknule:

Sveta Majka Terezija: „Sve počinje s osmijehom“

Gospodin Isus je svjetlo, a svjetlo je jače od mojih tmina.

Trebam drugima dopustiti da budu to što jesu kako bih bila slobodna od drugih i čuvala njihovu slobodu. Radovati se s drugima, jer Ti si u njima.

Bog treba zauzeti prvo mjesto u mom životu. Božja volja je ljubav, on me voli i želi mi dobro.

Majka Božja je i moja majka i želim da mi ona bude učiteljica života kako bih s njom učila prihvaćati Tvoju svetu volju i bila ispunjena radošću.

Bog ima plan. 

Zahvalna sam na tolikim mudrostima, napisala sam ovdje samo neke.  Znam da smo mi ljudi slabi, krhki, stalno podložni grijehu, stalno padamo i ono što naučimo, tako lako i brzo zaboravimo. To je nevjerojatno! Kako se lako zaboravi, kako te svijet lako „proguta“ i opet kreneš nekim svojim snagama. 

Iz ovih vježbi i u svojoj bolesti izlazim promijenjena, prosvijetljena, osnažena, zahvalna i željna Isusa, Boga i dijeljenja ljubavi i mira.

I da ne zaboravim, za mene jako bitno, molim da mi Isus podari krotko i ponizno srce jer samo ono može biti blago prema bližnjemu i u takvu srcu mogu Boga u drugima vidjeti. Hvala vam, dragi fratri i ostali svećenici i sudionici u pripremama e-duhovnih vježbi. Hvala što postojite, što nas vodite.

Bog vas blagoslovio i čuvao!

N.N.

___

Foto: Ray Kim/Unsplash