"Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka."
(Ps 119, 105)

Jednostavno sam se prepustila Bogu

N.N.

Dragi fratri!

Imam želju pisati vam. Pratim vas već dugi niz godina putem aplikacije, nekad e-maila, a bilo je tu i susreta na misama u Pazinu pa i u Masnoj Luci 2022. na duhovnim vježbama: Molitva u pokretu.

Ove su me vježbe zaista probudile kao što im nosi naslov: Probudi se, ti što spavaš! Bog me probudio iz „mrtvih“. 

Početak vježbi započela sam u bolnici i to mi je zaista bilo kao spas, nada, prava nada u prvom tjednu došašća, nada da će sve biti dobro. Bilješke su mi ispočetka  bile šture, nisam uspjela pisati. Naime, dobila sam autoimunu bolest trombocitopeniju i to mi je bila druga hospitalizacija unutar 14 dana. Budući da sam i mama 15-mjesečnog dječaka, dodatno me stresla činjenica da moram biti u bolnici.  Stoga, u svojoj nemoći, panici, strahu od smrti i ostalih manjih i većih strahova koji su me obuhvaćali, ja sam se jednostavno prepustila Bogu i svaki sam dan s vama čitala, slušala Božju riječ i molila.

Iz tjedna u tjedan u meni je rasla vjera da će sve biti dobro, da se ne bojim, da me Bog čuva i vodi. Doživljavala sam tjedne Mira, Radosti i Ljubavi u njihovoj punini. Napokon sam spoznala da sam izgubljena ovca i da me Bog traži. Nikad nisam osobno doživjela tu prispodobu, ali u bolnici mi je došlo prosvjetljenje da sam ja ta izgubljena ovca i da On, zamisli samo, On svevišnji ide tražiti svoju izgubljenu ovčicu. Koje li milosti! Nevjerojatno!

Kako su se vježbe primicale kraju puno više sam pisala te mi je drago imati te bilješke koje si trebam ponavljati svaki dan ili svako toliko da ne zaboravim. Stavit ću ovdje nekoliko bilješki, rečenica koje su mene dotaknule:

Sveta Majka Terezija: „Sve počinje s osmijehom“

Gospodin Isus je svjetlo, a svjetlo je jače od mojih tmina.

Trebam drugima dopustiti da budu to što jesu kako bih bila slobodna od drugih i čuvala njihovu slobodu. Radovati se s drugima, jer Ti si u njima.

Bog treba zauzeti prvo mjesto u mom životu. Božja volja je ljubav, on me voli i želi mi dobro.

Majka Božja je i moja majka i želim da mi ona bude učiteljica života kako bih s njom učila prihvaćati Tvoju svetu volju i bila ispunjena radošću.

Bog ima plan. 

Zahvalna sam na tolikim mudrostima, napisala sam ovdje samo neke.  Znam da smo mi ljudi slabi, krhki, stalno podložni grijehu, stalno padamo i ono što naučimo, tako lako i brzo zaboravimo. To je nevjerojatno! Kako se lako zaboravi, kako te svijet lako „proguta“ i opet kreneš nekim svojim snagama. 

Iz ovih vježbi i u svojoj bolesti izlazim promijenjena, prosvijetljena, osnažena, zahvalna i željna Isusa, Boga i dijeljenja ljubavi i mira.

I da ne zaboravim, za mene jako bitno, molim da mi Isus podari krotko i ponizno srce jer samo ono može biti blago prema bližnjemu i u takvu srcu mogu Boga u drugima vidjeti. Hvala vam, dragi fratri i ostali svećenici i sudionici u pripremama e-duhovnih vježbi. Hvala što postojite, što nas vodite.

Bog vas blagoslovio i čuvao!

N.N.

___

Foto: Ray Kim/Unsplash

Isus započeo, Isus dovršio

Lucija Miškić, Ljubuški

U braku sam 2 i po godine. Mužu i meni odluka za brak je donijela mnogo malih križića koji su počeli od dana zaruka i nastavili se kroz brak. Imamo već dva mala anđela zagovornika na nebu. Korizma 2019. godine mi je bila iznimno teška. Težak period bio je iza nas. Pretrage, nalazi, pregledi, loše zdravstveno stanje koje je bilo rezultat iscrpljenosti, želje za djetetom, razočaranja. Odlučila sam odraditi temeljito e-duhovne vježbe te korizme. Do Uskrsa, svaki dan, predano, srcem. Bilo je suza i strahova. Regionalni susret sudionika e-duhovnih vježbi u Međugorju bio je pun gorljive molitve.

Mislila sam da nikad nećemo dobiti dijete, ali sam se borila u sebi i lomila da ne izgubim vjeru. Željela sam vjerovati i moliti. Do kraja. Željela sam imati vjere bar kao zrno gorušice. Borila sam se sama sa sobom i svojom nevjerom. Bila sam preumorna od pokušavanja i razočarenja, želje za djetetom, depresije, tako u krug. Liječnik nam je rekao te korizme da je sljedeći korak inseminacija. Oboje smo odlučili bez razmišljanja da to ne dolazi u obzir. Prihvatit ćemo volju Božju, kakva god da ona bila.

S Isusom sam tu korizmu proživjela muku. Veliki petak je za mene bio radostan jer sam ga mogla živjeti, razumjeti. Osjećala sam se da je moj život tada bio Veliki petak. Na bdijenju Velike subote sam molila slobodno: "Daj mi Bože dijete ako je to za spas duša mog predivnog muža i mene. Ako nije na spas duša, nemoj nam ga dati nikada. Želim se samo spasiti i doći k Tebi na kraju ovog zemaljskog života." Na Veliku subotu osjetila sam toliku radost, ispunjenje, slobodu. Prvi put u životu sam osjetila radost Uskrsa. Brzo smo saznali da sam u Velikom tjednu ostala trudna, blagoslovljena. Termin poroda mi je bio 3.1. (Ime Isusovo). Znala sam da ću s Badnjim danom završiti duhovne vježbe došašća. Iščekivali smo ovo došašće Isusa i našeg Šimuna. Naš sin Šimun došao nam je u božićnoj osmini, zadnji dan 2019. godine kao blagoslov za sve težine koje smo prošli. Na putu za rodilište naišli smo u stubištu naše zgrade na fratra koji je počeo blagoslivljati stanove. Od njega smo sin i ja dobili u stubištu naše zgrade blagoslov i križić.

Isuse, hvala Ti.

Ostavljen, ali ne i napušten!

Bruno

Kada sam se, našavši na jednom portalu poveznicu za duhovne vježbe u Korizmi, razveselio što ću moći sudjelovati i razmatrati tekstove Svetog pisma, nisam ni slutio što me čeka i kakvu mi je avanturu Gospodin pripremio. 

Borba i hrvanje počeli su već prvog dana vježbi. Uputio sam se u beskraj bez popudbine. To jest mislio sam i nadao se da je duhovna popudbina koju sam nosio uza se dovoljna. Ali prevario sam se. U toj borbi ostao sam potpuno sam, nasred pustinje, bez ikakve nade da ću se vratiti u sigurnost i svježinu hlada. Nigdje nikoga. Sam. Takvu suhoću, usamljenost i napuštenost nikada u životu nisam doživio. Ovo je najteže i najzahtjevnije duhovno iskustvo što sam ga dosada proživio i sada, kad se osvrnem natrag, vidim da je bila prava korizmena pustinja. 

Ali, Gospodin u svojoj mudrosti zna kako voditi. On može probuditi i zaspale kosti i usnula tijela. Tako je i mene izveo iz moje pustinje lakoćom koja je samo Njemu svojstvena. I to ne lažnim stvorenjima i opsjenama već jasnoćom i supstancijom. Ne maglovitim slikama već osvježavajućom bistrinom.

Razmatranja su mi u početku bila iznimno teška, kako po njihovoj naravi, tako i po susretu sa samim sobom. Svako sljedeće razmatranje bilo je sve teže, misli su mi bile zbrkane, volja poljuljana, a doživljeno puno kaosa i nereda. Znao sam da sam ostavljen. Ali nisam bio napušten. Pustio me kako bi mi pokazao da sam sebi nisam dovoljan i kroz to me naučio pouzdanju.

Nadam se i molim da ću i u buduće imati hrabrosti prepustiti se Njegovu vodstvu. Jer moja popudbina nije dovoljna, a moje rezerve nisu dostatne. A On svega ima u izobilju.