"Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka."
(Ps 119, 105)

Ostavljen, ali ne i napušten!

Bruno

Kada sam se, našavši na jednom portalu poveznicu za duhovne vježbe u Korizmi, razveselio što ću moći sudjelovati i razmatrati tekstove Svetog pisma, nisam ni slutio što me čeka i kakvu mi je avanturu Gospodin pripremio. 

Borba i hrvanje počeli su već prvog dana vježbi. Uputio sam se u beskraj bez popudbine. To jest mislio sam i nadao se da je duhovna popudbina koju sam nosio uza se dovoljna. Ali prevario sam se. U toj borbi ostao sam potpuno sam, nasred pustinje, bez ikakve nade da ću se vratiti u sigurnost i svježinu hlada. Nigdje nikoga. Sam. Takvu suhoću, usamljenost i napuštenost nikada u životu nisam doživio. Ovo je najteže i najzahtjevnije duhovno iskustvo što sam ga dosada proživio i sada, kad se osvrnem natrag, vidim da je bila prava korizmena pustinja. 

Ali, Gospodin u svojoj mudrosti zna kako voditi. On može probuditi i zaspale kosti i usnula tijela. Tako je i mene izveo iz moje pustinje lakoćom koja je samo Njemu svojstvena. I to ne lažnim stvorenjima i opsjenama već jasnoćom i supstancijom. Ne maglovitim slikama već osvježavajućom bistrinom.

Razmatranja su mi u početku bila iznimno teška, kako po njihovoj naravi, tako i po susretu sa samim sobom. Svako sljedeće razmatranje bilo je sve teže, misli su mi bile zbrkane, volja poljuljana, a doživljeno puno kaosa i nereda. Znao sam da sam ostavljen. Ali nisam bio napušten. Pustio me kako bi mi pokazao da sam sebi nisam dovoljan i kroz to me naučio pouzdanju.

Nadam se i molim da ću i u buduće imati hrabrosti prepustiti se Njegovu vodstvu. Jer moja popudbina nije dovoljna, a moje rezerve nisu dostatne. A On svega ima u izobilju.

Motivacija za posvetiti vrijeme Gospodinu

Mladen Banović, Zagreb

Kroz 2017. i 2018. sam sudjelovao u nekoliko ciklusa e-duhovnih vježbi. Od prvih vježbi sam primijetio da je njihov glavni naglasak na razvijanju osobnog odnosa s Gospodinom. Iako sam svjestan da je taj odnos potrebno svakodnevno razvijati, živeći u svijetu nije mi uvijek jednostavno pronaći za to dovoljno motivacije i vremena. Kroz adventske e-duhovne vježbe sam uvijek osjećao motivaciju za posvetiti vrijeme Gospodinu te su mi stoga bile od velike koristi. 

Osim toga, adventske vježbe su mi pomogle u razmatranju otajstva osobnog života i otajstva drugih. Izdvojit ću dva primjera iz tih vježbi.

Toliko puta olako pomislimo da nam netko ne treba. Neka nam ove riječi budu vazda pred očima.

Hvala Bogu za sve ljude koji nam svojom žrtvom omogućuju ove vježbe.

Primio sam tolike milosti!

Dalibor Hrelja

Prvo želim zahvaliti dragom Bogu što mi je ove duhovne vježbe stavio na put.

Valjalo bi napomenuti na početku samog osvrta da imam duhovno vodstvo.

Naišao sam negdje na Facebooku ili bitno.net na informaciju o postojanju e-duhovnih vježbi i ostavio ideju na „mariniranju” kojih mjesec dana. Kako sam bio jedan od onih koji su cijenili intenzitet, ali ne i konzistenciju, obično bih Sveto pismo čitao na način da u čim manje vremena pročitam čim više. Nije to to, iako se određene stvari upamte i „zalijepe”. Imao sam želju naučiti razmatrati, ali naviku nisam stekao, iako bi mi se znalo dogoditi da tu i tamo pokušam. Tako je kroz molitvu pala i odluka da ću pokušati svaki dan bar malo, a ovo je bilo idealno. 

Bilo je dana kad je bilo zahtjevno, pogotovo kad bih u kasnim večernjim satima čitao i razmatrao. Unatoč tome, primio sam tolike milosti kroz ovo vrijeme i vježbe te toplo preporučam svima koji se dvoume. Da, zna biti teško. Da, zna nedostajati vremena zbog svakodnevnih obaveza. Ali malo vremena za Gospodina znači jako puno, pogotovo u usporedbi s onim koje bi netko potratio pred televizijom ili nekom drugom neproduktivnom aktivnošću, pred nekim drugim bogom. Nekad je teško jer se nametnu pitanja na koja možda ne želimo odgovoriti iskreno, gdje se moramo sagledati kroz nešto drukčiju prizmu no što je ona na koju smo navikli. Nekad je teško jer moramo ostaviti starog čovjeka i čvršće uhvatiti plug. Nekad nam se ne da. Ali se trud nagrađuje milostima, i ako imamo i malo, još nam se dade.

Ove su mi duhovne vježbe tako stvorile jednu naviku koju planiram održavati, i iznimno mi je teško suditi o tome koliko su one, uzete iz konteksta, napravile za rast u duhovnosti, ali vidim da se kroz njih može naučiti moliti i nešto drukčije no što ljudi inače mole. To je razlika između toga što netko nešto od Boga traži ili zahvaljuje za nešto što već ima. Ili molitva u šutnji. Osobno su mi te različite vrste molitve već bile bar donekle poznate, a onima kojima nisu, predlažem da se odvažite i produbite odnos s Gospodinom i na ovaj način. 

Vrlo ću izgledno proći i kroz druge duhovne vježbe koje su dostupne u aplikaciji.

Plodovi duhovnog rasta u ovoj korizmi jesu umjerenost (a umjeren nisam bio), zatim shvaćanje da krepostan život zaista nije van dosega (a mislio sam da jest), te da krepostan život znači i radost življenja (a to nisam shvaćao u potpunosti). Shvatio sam da naš Gospodin nije tiranin koji čeka i pošto-poto želi palicom po prstima svakog od nas, nego netko tko svakome i želi i može dati upravo onaj mir koji svijet obećava i naoko nudi, ali ne daje.

Još jednom hvala dragom Bogu na vama i na ovim duhovnim vježbama koje je po vama dao i na udijeljenim milostima. Slava Mu!